Navigacija Sadržaj Aktivnosti u Austriji
close
Please choose your country:
Or choose your language:

Bečke pjesme i Schrammel glazba

Sve što zvuči izvorno bečki, ne znači da je i nastalo u Beču – kao na primjer dudukanje i Schrammel glazba, koji su iz ruralnog prostora doneseni u Beč.

 © Wiener Volksliedwerk
Jodlanje i Beč – to je za neke možda kontradikcija jer za većinu jodlera jodlanje spada u Alpe. No Beč je i u tom pogledu drugačiji. Jodlanje se u Beču naziva dudukanje. Komplicirano? Ne, jodlanje je već jako dugo dio bečke pjesme. Još u 17. stoljeću naselilo se prije svega u Ottakring i Hernals mnogo Štajeraca, čija je seoska narodna glazba pronašla svoj put u bečku pjesmu. Svoj konačni prodor dudukanje je doživjelo 20ih godina 19. stoljeća, kada su pjevačka društva iz Tirola u bidermajerskim Bečanima probudila čežnju za alpskom romantikom i prirodom.

„Dudukanje znači pjevati izmjeničnu melodiju s visokim intervalima, na taj način da se izuzevši srednjeg glasa, uvijek samo čuju glas iz prsnog koša i kopfton. Na mjesto teksta dolaze slogovi, koji sami po sebi nemaju nikakvog smisla“, definirao je 1837. Gabriel Seidl. Bitna razlika od jodlanja, koje se prenosi vokalno, jest ta što je bečko dudukanje praćeno instrumentima poput klarineta, gitare ili ručne harmonike. Često je dio lirske bečke pjesme zbog čega se u suprotnosti od alpskog jodlanja, koje se većinom pjeva vani, prvenstveno izvodi u zatvorenim prostorijama, prije svega u lokalima s mladim vinom (Heurigen). Nakon što se dudukanje gotovo smatralo zaboravljenim, a najveća je izvođačica Trude Mally preminula 2009., danas veliku umjetnost dudukanja opet dovode u život pjevačice poput Agnes Palmisano, Tini Kainrath ili Doris Windhager.

Jedna druga tipična vrsta bečke glazbe je Schrammel glazba, koja zapravo potječe od „pridošlica“. Josef i Johann Schrammel bili su muzičari iz Waldviertela, koji su sa svojim malim ansamblom krajem 19. stoljeća polučili velike uspjehe u bečkim gostionicama i lokalima s mladim vinom (Heurigen). Oko 200 bečkih pjesama potječe upravo od braće Schrammel. Karakteristično za Schrammel glazbu je njihov lagano „plačljiv“ prizvuk, koja se ipak izvodi poletno kao šansona. Originalni kvartet bečke narodne glazbe svirao je na guslama, gitari, kontrabasu i klarinetu, a kasnije su svirači te glazbe svirali i na harmonici s dugmadi. Već nekoliko posljednjih godina Schrammel glazba i bečka pjesma doživljavaju renesansu. Neuwirth& Extremschrammeln povezuju staro blago narodnih pjesama s bluesom, jazzom i rockom, a kantautor Ernst Molden, koji je poznat kao „bečki Leonard Cohen“ (citat „Falter“), povezuje električni blues sa sjetnom poezijom Ottakringa. Scena je živa, što se svake godine dokazuje na festivalu bečke pjesme „wean hean“, koji je festival nešto drukčije vrste, kao i festivalu „Wien im Rosenstolz“.

Pjevačica dudukanja Agnes Palmisano
Pjevačica dudukanja Tini Kainrath
Roland Neuwirth & Extremschrammeln
Kantautor Ernst Molden
Festival bečke pjesme „wean hean“
Festival „Wien im Rosenstolz“