Navigacija Sadržaj Aktivnosti u Austriji

Arhitektura stranih korijena

Austrija svoj epitet kulturne nacije ne zahvaljuje samo glazbi, književnosti i slikarstvu. I arhitektura ima vrlo značajno mjesto. Pogled na povijest pokazuje kako je i ovdje u svim umjetničkim pravcima razmjena s drugim kulturama bila od presudne važnosti za razvoj.

Wood Architecture in Vorarlberg © Österreich Werbung/Peter Burgstaller
Wood Architecture in Vorarlberg © Österreich Werbung/Peter Burgstaller
Vienna State Opera © Österreich Werbung/Viennaslide
Vienna State Opera © Österreich Werbung/Viennaslide
City of Salzburg © Salzburg Tourismus
City of Salzburg © Salzburg Tourismus
Za vrijeme gradnje salzburške katedrale 1620. godine mora da se na gradilištu mogla čuti prava poplava stranih jezika: domaći građevinci, premješteni vojnici iz svih dijelova nekadašnjeg carstva, a među svima njima talijanski graditelj koji im svima živahno dirigira. Santino Solari u to je vrijeme bio vrlo zaposlen čovjek, jer nije bio zadužen samo za gradnju katedrale, već i za renovaciju cjelokupnih gradskih bedema.
Poput Solarija, i brojni drugi talijanski arhitekti su u idućim desetljećima dolazili u carstvo kako bi Austriji podarili barokni sjaj kojim se i dan danas diči. U Beču je na izgradnji crkve Am Hof i Leopoldskog trakta Hofburga radio Filiberto Lucchese, Carlo Antonio Carlone pobrinuo se da opatija Sankt Florian procvate u baroknoj raskoši, a Domenico Martinelli je zaslužan za sjaj i ponos palače Gartenpalais Liechtenstein.
 
U vrijeme baroka arhitekti su se kupovali kao u današnje vrijeme nogometaši. Svaki grof ili biskup koji je držao do sebe i koji si je to mogao priuštiti, gradio je à la italianità. Posebne zasluge za to nosi Genovljanin Johann Lucas von Hildebrandt. On je došao u Beč i ostavio traga na brojnim važnim građevinama, poput dvorca Belvedere, Petrove crkve, palače Schwarzenberg, dvorca Hof u Donjoj Austriji i dvorca Mirabell u Salzburgu.

Ova prvoklasna kulturna razmjena može se zahvaliti carevima Leopoldu I., Josipu I. i Karlu IV., koji su veoma držali do umjetnosti, ali su istovremeno gledali i na svoje političke interese: željeli su u natjecanju sa svojim ljutim protivnikom, francuskim kraljem Ludwigom XIV. pokazati da su i oni sposobni podići reprezentativne barokne građevine poput dvorca Schönbrunn.
Barok je u Austriji nesumnjivo dao veliki obol povijesti svjetske arhitekture. Prije toga su na ovim prostorima dugo vladali arhitektonski smjerovi bez mediteranskog utjecaja.
 
S barokom je započela kulturna razmjena koja je uključivala i neke nove impulse koji su izvorno potekli iz Austrije.
 
Pod utjecajem bečkog klasicizma austrijska se arhitektura proširila svim zemljama carstva. Njen utjecaj postao je još jači u drugoj polovini 19. stoljeća: u cijelom kraljevstvu, sada Austro-ugarskom, došlo je do prostornog širenja gradova. Gradske zidine su se sve više rušile i na njihovom mjestu gradili bulevari i trgovi te nove četvrti, kako bi omogućili smještaj sve većem broju gradskog stanovništva. Uzor je pritom bio Beč, u kojem se izgradnjom Ringa i raskošnih građevina uz njega manifestirao puni sjaj imperijalističke metropole. Najbolji europski arhitekti bili su angažirani od kraljevske krune: primjerice Gottfried Semper, koji je prethodno djelovao u Dresdenu i Zürichu, ili Theophil Hansen, Danac koji je za vrijeme svog studija u Ateni ponovno otkrio i interpretirao arhitekturu antičke Grčke. U to su vrijeme i Prag, Brno, Krakov, Lavov,Trst, Zagreb, Bratislava i Budimpešta dobili svoja nova ruha – posvuda se u ogromnim upravnim zgradama i kulturnim zdanjima očitovao „stil Franje Josipa“.  
 
Jedan umjetnički stil koji je potekao u Beču i imao velik utjecaj na cijelu Europu, pa i Ameriku, je Jugendstil (1890. – 1910.). Danas se cvjetno obilježje secesije može promatrati na građevinama uz bečku tržnicu Naschmarkt, na crkvi Am Steinhof ili Zgradi bečke secesije te osobito njenoj karakterističnoj zlatnoj kupoli.
U posljednjih 20 godina Austrija je ponovno doživjela arhitektonsko buđenje, koje se uistinu ima čime pokazati: primjerice futurističkim građevinama poput Kunsthausa u Grazu, kulturnim građevinama muzeja Lentos ili centra Ars Electronica u Linzu, ili pak hipermodernom upravnom četvrti St. Pöltena. A iz Vorarlberga se cijelom Europom širi novi stil gradnje drvom, kojem je cilj simbioza građevine s okolišem, poviješću regije i identitetom stanovništva, a sve pod motom: „Nije čovjek stvoren za arhitekturu – već arhitektura za čovjeka!“