Često su to gusto zbijeni redovi kuća, vijugave ceste, more krovova ili pogledi na luke u gradićima na rijekama poput Dunava. No i zelene planine, šume uz rijeku prožete sunčevim zrakama ili jesensko drveće bili su izvor inspiracije. Ljudi nikada nisu prikazani na tim slikama, stoga se te slike doimaju usamljenima, napuštenima, ponekad čak i nešto morbidnima. Schieleovi pejzaži njegovu opusu dodaju važan element: jasna odluka o tome hoće li slika prikazivati ili krajolik ili figuru nešto je posebno.
Verena Gamper, kustosica u muzeju Leopold, čak kaže da su njegovi pejzaži inscenirani kao portreti: „On pejzažima, drveću i cvijeću udahnjuje nešto ljudsko. I gradski krajolici imaju vrlo snažnu organsku konotaciju. Tu se ne radi o arhitekturi u tradicionalnom smislu s ravnim linijama i jasnim kutovima.“ Ona također objašnjava da njegovi prikazi prirode često naglašavaju cikličku prirodu života u obliku ocvalog cvijeća, golih grana drveća ili zalazećeg sunca.
On je preferirao melankoliju i kazao je: „Jesensko stablo ljeti osjetite iskreno cijelim bićem i srcem – tu melankoliju želim naslikati.“ Stoga su te slike najčešće u tonovima smeđe, s rascjepkanim elementima i s pozadinom koja seže u daljine. No nešto je zajedničko svim njegovima slikama: pune su emocija i često se čini da zrače određenim duševnim razdorom i dvojbama.