Rođen: 27. siječnja 1756. u Salzburgu, preminuo: 5. prosinca 1791. u Beču „Glazba nikad, čak ni kad smo u najstrašnijim nevoljama, ne smije zadavati bol ušima, nego nam treba laskati, zavoditi nas, ona treba dakle uvijek ostati glazba.“
Tek što je dječak navršio sedam godina, njegov otac počeo je „Wolferla“ i njegovu pet godina stariju sestru „Nannerl“ predstavljati kao čuda od djeteta.
Mozart nikada nije pohađao školu, njegovo djetinjstvo uglavnom se sastojalo od dugih, napornih i vrlo uspješnih koncertnih putovanja kroz pola Europe na kojima je upijao mnoge glazbene utjecaje.
Kao podanik kneževskog nadbiskupa Salzburga Mozart gradi veličanstvenu karijeru, već s 13 godina postaje dirigent orkestra (najprije bez naknade), zatim dvorski orguljaš, nadahnuto sklada, koncertira i dirigira.
1781. godine u dobi od 25 godina napušta Salzburg, kao samostalni skladatelj nastanjuje se u Beču te se ženi protiv očeve volje. Mozart je svojedobno bio jedini skladatelj koji je pisao djela u svim poznatim vrstama. Od čega je nakon kratke bolesti preminuo, još prije nego je navršio 36 godina, nikad se nije moglo sa sigurnošću razjasniti. On sam vjerovao je da je bio otrovan.
Rođen: 31. siječnja 1797. na Himmelpfortgrundu, danas dio Beča, preminuo: 19. studenog 1828. u Beču "Na svijet sam došao samo kako bih skladao."
Rodna kuća Franza Schuberta danas možda izgleda idilično: ima samo jedan gornji kat, stražnja krila ograđuju malo dvorište, otvorene galerije vode do soba. Nekoć se kuća sastojala od šesnaest stambenih jedinica, u vrlo malim stanovima sa samo jednom sobom u oskudnim prilikama živjele su cijele obitelji. Otac Franza Schuberta bio je učitelj, u kući se nalazila i učionica.
Franz je rođen u kuhinji, kao trinaesto od šesnaestero djece. Samo je četvero njegove braće preživjelo dojenačku dob. Otac Schubert je svoju djecu naučio svirati instrumente i svirao je gudački kvartet sa svojim sinovima. Schubert je o glazbi učio s puno žara i oduševljenja te je od malih nogu pokazivao izniman talenat za skladanje, u nevjerojatnom naviranju inspiracija. Iako nije bilo puno novca, ulagalo se u njegovo obrazovanje te ga je podučavao i Antonio Salieri koji je o njemu dojmljivo rekao: „Kao da ga podučava sam Bog.“
Sa šesnaest godina kratko se školuje za pomoćnika u školi, nemotiviran i s „osrednjim uspjehom“. Poslije je bez volje radio u školi svoga oca. Već u to vrijeme tijekom dana ima određene sate kad disciplinirano i marljivo sklada – tako koncentrirano da se s njim jedva može razgovarati. Samo u razdoblju od dvije godine dok je radio kao učitelj napisao je otprilike 250 pjesama i četiri simfonije – bez narudžbi ili naknade. Navodno je čak i spavao s naočalama kako bi i noću mogao zabilježiti svaku ideju.
U dobi od 31 godine umire – vjerojatno od tifusa – te za sobom ostavlja nevjerojatan broj od otprilike tisuću skladbi.
Franz Liszt smatra se stvarateljem jedne potpuno nove vrste klavirske glazbe i pionirskog stila kompozicije.
Franz Liszt se smatra najopisivanijom ličnosti među klasičnim skladateljima. Bio je ekscentrik i ženskar, virtuozni skladatelj koji je punio koncertne dvorane, intelektualac, kozmopolit i putnik, no prije svega je neprekidno skladao.
123 klavirskih djela, 77 pjesmi, 25 orkestralnih djela, 65 duhovnih i 28 svjetovnih zbornih djela kao i brojni aranžmani, djela za orgulje i ostala djela dio su njegovog glazbenog opusa. Liszt je preteča „simfonijske pjesme“ kod koje glazba postaje pripovjedačko sredstvo i opisuje scenske trenutke.
Franz Liszt rođen je 22. listopada 1811. godine u gradišćanskom Raidingu, koji je tada bio dio ugarskog dijela Austrijskog Carstva. Već u ranoj mladosti njegov ga je otac, koji je bio ambiciozan i strog učitelj glazbe, podučavao sviranju klavira. Preko Beča, gdje ga je između ostalih podučavao i Antonio Salieri, obitelj se seli u Pariz. Iako je ovom 12-godišnjem wunderkindu zbog nacionalnosti zabranjen upis u pariški konzervatorij, njegov mu je otac još više intenzivirao sate vježbanja.
Boravak u Parizu
Liszt, kojega su zanimala duhovna strujanja njegova vremena, u Parizu je sklopio kontakte s mnogim umjetnicima njegova vremena. No poznanstva s velikanima glazbenog svijeta poput Frédérica Chopina, Hectora Berlioza i Felixa Mendelssohna Bartholdya samo su mu ukazala na njegove glazbene granice. No to ga je samo poticalo na još više. U jednom pismu koje je napisao u svibnju 1832. svojem učeniku i prijatelju Pierreu Wolffu piše sljedeće: Već 14 dana moj duh i moji prsti rade kao dva prokleta [sic.] – Homer, Biblija, Platon, Locke, Byron, Hugo [...], Beethoven, Bach, Hummel, Mozart, Weber svi se nalaze oko mene. Proučavam ih, promatram, gutam ih sa žarom, i povrh toga vježbam 4 do 5 sati na dan [...] Ahh! Ukoliko ne poludim, pronaći ćeš umjetnika!
Rođena: 24. prosinca 1837. u Münchenu, preminula: 10. rujna 1898. u Ženevi „Probudila sam se u tamnici s lancima na rukama. A čežnja je bivala sve jača. I sloboda! Ti koja si mi okrenula leđa!““
Kad se Elizabeta, rođena u Münchenu iz kuće Wittelsbach, 1854. godine udala za cara Franju Josipa I, nije ni bila svjesna što ju sve očekuje. Prvotno je car trebao oženiti njezinu sestru Helene, no 23-godišnjak se u Bad Ischlu zaljubio u tek 15-godišnju Elizabetu. Carska vila u Bad Ischlu sa svojim parkom i danas čuva sjećanje na Elizabetu.
„Probudila sam se u tamnici” – mlada carica u Beču
Vjenčanje je bilo u Beču. Mladi carski par otada je rezidirao u dvorcu Schönbrunnu i u Hofburgu. Bečki dvor smatrao se najkonzervativnijim u cijeloj Europi i Elizabeta je patila pod strogom etiketom, utjelovljenom u carevoj majci, Sofiji. No ni brak nije bio sretan. Nasuprot pedantnog cara koji se u prvom redu zanimao za vojsku našla se mlada žena koju je oduševljavala mitologija, povijest i književnost. O odgoju djece – u prvim godinama njihovog braka Elizabeta je na svijet donijela kćeri Sofiju i Giselu te sina Rudolfa - brinula se njezina svekrva Sofija. Kad god je mogla Elizabeta je pobjegla u Laxenburg nedaleko Beča. U velikom parku s malim jezerom i neogotičkim Franzensburgom Elizabeta se mogla prepustiti svojoj velikoj strasti, jahanju.
Prve godine njihovog braka bile su politički nemirno vrijeme u kojem je Habsburška Monarhija izgubila svoju prevlast u Europi i nakon teških vojnih poraza izgubila talijanske posjede. Franjo Josip je Elizabeti posvećivao malo vremena; njegove izvanbračne afere duboko su je povrijedile. Od toga se Elizabeta razboljela i postala depresivna, no krenula je i na prva putovanja kako bi pobjegla od tjeskobne skučenosti Beča.
Želim si sagraditi brod”: Težnja za slobodom i kult ljepote
Novostečena sloboda pretvorila je Elizabetu u samosvjesnu ženu koja je sve više mogla samostalno odlučivati o svojem životu. Pretjerano je pazila na svoj izgled i postala legendarna ljepotica kakva je i ušla u povijest. Njezin ideal ljepote bio je netipičan za ono doba: ona ga je definirala prirodnim i individualnim. Elizabeta je pritom poseban kult stvorila oko svoje duge kose i vitkog struka. Njezina frizerka je morala sakriti otpale vlasi kose kako bi izbjegla izljeve bijesa. Da bi postigla opseg struka od 51 cm stezala bi uski korzet, fanatično se bavila sportom i podvrgavala dugim kurama gladovanja. Pobjegavši od etikete Bečkog dvora postala je žrtvom vlastite zaluđenosti ljepotom te se požalila da je „robinja svoje kose“.
No na Bečkom dvoru Elizabeta je podigla svoj glas. Tražila je sudjelovanje u odgoju vlastite djece te je zahtijevala da sama odlučuje o svojim osobnim poslovima i mjestu svog boravka. Učila je grčki i mađarski te je bila u uskoj vezi s mađarskim grofom Andrássyem koji je kasnije postao prvi mađarski premijer. Kod Franje Josipa silno se zauzimala za austro-ugarsku nagodbu koja je naposlijetku dovela do osnivanja Austro-ugarske dvojne monarhije. Otada je Elizabeta bila i kraljica Ugarske, titula koju je uvijek s ponosom nosila.
„Jer uz tebe putuje kraljica tvoga srca“: prijateljica piše caru
Sljedećih godina Elizabeta se više nije miješala u dnevnu politiku. Još je jednom postala majka. Za razliku od svoje prve djece kod Marie Valerie je od početka sama preuzela odgoj. Franjo Josip pokušao je Elizabetu vezati za Beč te joj je poklonio Hermes Villu zapadno od Schönbrunna u Lainzer Tiergarten (zoološkom vrtu), djelo arhitekta Carl von Hasenauer koji je projektirao i značajnu Ringstraße. Vila još i danas odiše carskim osjećajem stanovanja podalje od carske reprezentacije. Sve u svemu je ona više odgovarala ukusu investitora nego one kojoj je poklonjena, zbog čega je Elizabeta u njoj samo rijetko boravila. No više se nije htjela odricati svojih dugih putovanja te je aktivno podržavala vezu cara s mladom glumicom Katharinom Schratt kako bi i dalje nesmetano mogla živjeti svoju slobodu. Nakon samoubojstva sina Rudolfa 1889. godine Elizabetina putovanja postala su sve učestalija. Pateći od teških depresija priželjkivala je smrt.
„Jednom će k tebi doći zadnja suza kao biser”: Smrt u Ženevi
Talijanski anarhist Luigi Luccheni već je odavno želio privući pažnju na sebe spektakularnim atentatom. Kad je francuski prijestolonasljednik ranije nego što je bilo planirano otputovao iz Ženeve, Luccheni je iz novina saznao da je i Elizabeta u gradu. Bilo je to 10. rujna 1898. godine kada se brodom željela vratiti u Montreux odakle je prethodnog dana doputovala. Lucheni se bacio na caricu s kojom je u pratnji bila samo dvorska dama te joj je zabio turpiju u srce. Ni dva sata kasnije 61-godišnja carica podlegla je ozljedama. Njezino mrtvo tijelo prebačeno je u Beč gdje je sahranjena u carskoj grobnici. Elizabeta je 44 godine bila carica velikog carstva koje je bilo na zalasku. Nasuprot obiteljskim i reprezentativnim obvezama koje je imala u vezi s tom funkcijom stajalo je ostvarenje njezine težnje za slobodom. Neželjenoj ulozi carice nastojala je osobito pobjeći u svojoj lirici, u kojoj se kao kraljica vila Titania iznova ponudila svijetu.
„Ja sam galeb koji ne pripada ni jednoj zemlji“ – mit o Sisi
Za svoje suvremenike bila je najljepša žena Europe. Nadolazeće generacije mnogo su se bavile kultom Sisi te joj se stalno pronalazilo i pripisivalo nešto novo. Literarna Décadence proglasila ju je potištenom femme fatale zaljubljenom u umjetnost, a austrijski film iz 50-tih godina prošlog stoljeća je filmom o Sisi, nadilazeći Sisi-kič kojim je film prožet, stvorio lik za poistovjećivanje za žensko samoostvarenje i buntovništvo. Ne može se dati jasna slika njezinog lika, jer Elizabeta ne samo da je nadgledala što su suvremenici o njoj pisali, nego je i određivala što će od svojih osobnih bilješki i zapisa ostaviti budućim generacijama. Zabranom fotografiranja još je za života zamrznula sliku ljepote koja ne stari. Tako se Elizabeta na zapanjujuće moderan način prikazuje kao umjetnički lik koji je stoljeće nakon njezine smrti kao „Sisi“ odavno postao zaštitnim znakom. Da je Elizabeta bila i inteligentna, jezično nadarena, načitana i politički aktivna, pokazala je tek mlađa generacija povjesničara. A ona je stvorila nove slike: onu prosječno nadarene liričarke inspirirane pjesnikom Heinrichom Heineom koja je odlazila u najteže parforce lovove, a u starijoj dobi pjesnički zamišljala sablasne fantazije o smrti.
Rođen: 31. ožujka 1732. u Rohrau kod Eisenstadta (Željezno), preminuo: 31. svibnja 1809. u Beču “Budući da mi je Bog već podario veselo srce, onda će mi i oprostiti to što mu veselo služim.“ Franz Joseph Haydn bio je sin kolara. Njegov glazbeni talent rano je bio zapažen i potican.
1740. godine Georg von Reutter, glazbeni direktor bečke katedrale sv. Stjepana, putovao je provincijom u potrazi za talentima. Otkrio je Haydna te ga je doveo kao pjevača u katedralni pjevački zbor. Tamo se prema njemu loše postupalo te je ponekad morao čak i gladovati, ali dobio je dobro obrazovanje. Kad mu je glas počeo mutirati, otpustili su ga.
Uslijedile su teške godine u kojima je povremeno zarađivao kao violinist, učitelj glazbe ili komornik skladatelja. Unatoč tome nastavio je s obrazovanjem i skladao. Upornim radom došao je naposlijetku na dvor kneza Esterhazy gdje je 1766. godine postao kapelnik. „Ljubitelj raskoši“ knez Nikola I. Josip Esterházy de Galantha imao je vlastiti orkestar u kojem je i sam iz hobija oduševljeno nastupao.
Trideset sretnih godina Haydn sklada za taj orkestar, kao sluga u livreji putuje u kneževoj pratnji te obavlja golem posao kao kapelnik. Sačuvani portreti malog genija kozičavog lica vjerojatno su bili jako uljepšani. No isticao se svojom optimističnom osjećajnošću i vragolastim humorom. Haydn je duboko religiozan. Njegov brak sa svadljivom, nemuzikalnom kćeri frizera nije pod sretnom zvijezdom te je u ljubavnoj vezi s jednom pjevačicom na dvoru. Haydn je dobar prijatelj s Wolfgangom Amadeusom Mozartom, rado zajedno sviraju gudačke kvartete.
1790. godine umire hiroviti knez Nikola i ostavlja za sobom ogromne dugove. Njegov nemuzikalan nasljednik raspušta orkestar i šalje Haydna u mirovinu. Slijede dva iznimno unosna i uspješna koncertna putovanja u London. Tamo ga nastoje zadržati o čemu on ozbiljno i razmišlja.
U glazbenom obratu nakon procvata baroka djelo „oca klasične simfonije i gudačkog kvarteta” daje smjernice, posebno inovativne su u prvom redu njegove sonate. Bolest i starost koje su ga od 1802. godine sve više sprječavale u njegovom snažnom, dubokom stvaralačkom nagonu vjerojatno su ga teško pogodile.
Kratko nakon Napoleonovog topničkog napada Haydn umire od „opće iscrpljenosti”. Na njegovoj komemoraciji svirao je Rekvijem njegovog prijatelja Mozarta.
Rođen: 14. srpnja 1862. u Baumgartenu kod Beča, preminuo: 6. veljače 1918. u Beču „Naslikam si djevojku kako se meni sviđa i to je to!“ Karijera Gustava Klimta započela je rano: s 14 godina sin zlatara doseljenog iz Češke dobiva stipendiju za Školu umjetničkih zanata Austrijskog muzeja za umjetnost i industriju. Nakon završetka školovanja 1883. godine zajedno s bratom i školskim prijateljem Franzom Matschom osniva atelje zajednicu u kojoj sljedećih desetak godina mnogobrojne ukrasne zidne i stropne slike prodaju palačama, vilama i kazalištima.
Historizicističke slike tada su nadasve popularne i donose Klimtu Zlatni križ za zasluge (Goldenes Verdienstkreuz), carsku nagradu i članstvo u Bečkoj kući umjetnika (Wiener Künstlerhaus). Danas bi zbog toga zasigurno već pao u zaborav.
No otprilike od 1890. godine se u sve većoj mjeri udaljava od krute akademske tradicije, traži individualni stil, poprima sve više ekspresionističkih obilježja te razvija svoje tipične ravne ornamente. 1897. godine prestaje biti član Kuće umjetnika (Künstlerhaus) te postaje suosnivač i prvi predsjednik Bečke secesije (Wiener Secession) koja najavljuje borbu državnim normama usmjerenim prema umjetnosti.
1900. godine jedan skandal potresa život umjetnika naviklog na uspjeh. Njegova stropna slika „Filozofija“ – djelo po narudžbi za aulu Bečkog sveučilišta, koja na svjetskoj izložbi u Parizu osvaja zlatnu medalju – nailazi na osorno odbijanje od strane profesora i javnosti. Sumorno-morbidno i vrlo erotsko djelo proglašeno je ružnim i pornografskim. Na kraju ih zajedno s dvije druge slike Klimt otkupljuje i postavlja u privatnu galeriju.
Klimt se sukobljava i okreće od secesije te živi sve osamljenije, ali produktivno i sve samo ne suzdržano. Objeručke troši novac, njegove raskošne večere su legendarne, velikodušno plaća svoje modele te s nekima od njih ima i dijete. Sve do danas se nagađa o njegovim mnogobrojnim vezama s damama iz višeg društva. Osim zanosnih ženskih portreta uspjeh postiže i slikama krajolika, čiji karakterističan ravni učinak nastaje promatranjem motiva dalekozorom.
Unatoč njegovom velikom uspjehu kritika ga još desetljećima nakon njegove smrti odbacuje kao uglavnom dekorativnog. Danas je nesporna njegova povijesnoumjetnička ključna uloga u razvoju Jugendstila.
Rođen: 7. srpnja 1860. u Kalischtu, Češka, preminuo: 18. svibnja 1911. u Beču "Moram ostati gore. Ništa me ne smije omesti ili odvući dolje. Dovoljno je teško uvijek biti gore.“
Svirati u orkestru pod vodstvom Gustava Mahlera kao glazbenika vjerojatno nije bio užitak. Razdražljiv i nervozan glasoviti dirigent svoje je instrumentaliste dovodio do granica, maltretirao je one s kojima nije bio zadovoljan te je od svojih opernih pjevača tražio dosad neviđene učinke.
Rezultat ovih napora bio je enormni uspjeh kod publike. Već od svojih ranih tridesetih smatrao se jednim od najvećih dirigenata svoga vremena, s ogromnim radnim angažmanom putovao je Europom te je bio na čelu najznačajnijih orkestara.
Tijekom svojih bečkih godina 1897-1907 Gustav Mahler bio je na vrhuncu karijere. Kao direktor bečke dvorske opere uveo je reforme u dotad tradicionalni rad opere: izbacio je zastarjele dekoracije na pozornici i krute i ukočene pjevačke poze. Scenografiju, radnju i glazbu povezao je u dramsku cjelinu; novine koje je uveo bile su početak moderne operne izvedbe.
U Beču su se ostvarile i Mahlerove privatne želje. Bio je kršten i prihvatio je katoličku vjeru, i iz straha pred antisemitskim preprekama. U ožujku 1902. godine oženio se s 19 godina mlađom Almom Schindler koju je strastveno obožavao. Ona je bila opčinjena Mahlerom kao osobom i dirigentom. Iako je Alma i sama bila umjetnica i odrasla u okružju Gustava Klimta und Maxa Klingera, Mahler je zahtijevao da se Alma sada više posveti svojoj ulozi supruge i majke. S kćerima Maria Anna (*1902) i Anna Justine (*1904) bračni je par zajedno provodio ljetne mjesece. Međutim Mahler je u to vrijeme bio tako zadubljen u svoje skladbe da su zajedno provodili samo rijetke trenutke. Pa ni tragična smrt starije kćeri 1907. godine nije mogla ponovno zbližiti Gustava i Almu Mahler.
Najveći značaj za buduće generacije Mahler je stekao aktivnošću kojom se bavio uglavnom pod praznicima. Povučen, u blizini planina, često u kućicama za skladanje koje je sam izgradio skladao je glazbu koja je bila mnogo godina ispred svoga vremena. Rušio je uobičajena pravila oblika i harmonije, eksperimentirao s novim zvukovima i instrumentima te s tonovima i šumovima izvan uobičajenog načina sviranja instrumenata. Neprocjenjiv je taj inovativni stvaralački zamah, osobito njegove kasnoromantičke simfonije. U Beču je njegovu glazbu prihvatila samo nekolicina oduševljenih poklonika, inače je nailazila na neodobravanje. Ni njegova žena nije više bila tako oduševljena njegovim skladbama.
Krajem 1907. godine Mahler je nakon mnogih konflikata napustio svoje mjesto kapelnika i direktora opere Bečkog dvora te je otišao u New York u Metropolitan operu, gdje je kao dirigent i naposlijetku i kao skladatelj postigao velike uspjehe.
Osjećajući se zapostavljeno zbog njegove posvećenosti poslu Alma je 1910.godine započela ljubavnu vezu s arhitektom Walterom Gropius. On joj je napisao ljubavno pismo te ga je zabunom adresirao na Gustava Mahlera, zbog čega je Mahler gotovo izgubio razum. Skladatelj, koji se tijekom svojih godina putovanja kao mladi kapelnik u svakom novom gradu strastveno zaljubljivao, nastojao je dramatično pridobiti Alminu naklonost.
Mahler je godinama bolovao od bakterijske bolesti srca. U veljači 1911. godine mu se nakon napornog koncerta u „Met“ stanje pogoršalo. Vratio se u Beč no 50-godišnjaku se ni tu nije moglo pomoći.
Rođen: 6. svibnja 1856. u Freibergu, Češka, preminuo: 3. rujna 1939. u Londonu "Čovjek ne može vladati samim sobom.“
Podsvjesno, potiskivanje, superego, Edipov kompleks – pojmovi i ideje koje je utemeljio Sigmund Freud nisu značajni samo u psihologiji i medicini. Oni su već odavno postali dio opće jezične uporabe – do „Freudove omaške u govoru“.
Freud je bio jedan od najutjecajnijih mislilaca 20. stoljeća, njegovo djelo obilježava našu sliku čovjeka, našu predodžbu stvarnosti, ono prožima umjetnost. O njegovom radu već se za njegova života i do danas vrlo kontroverzno raspravljalo, on se osporavalo i dalje razvijalo. Mnogo toga je u međuvremenu u velikoj mjeri opovrgnuto. Pa ipak se za njega može reći da je bio od pionirskog značaja za psihologiju.
Anton Bruckner rođen je 4. rujna 1824. u Ansfeldenu kod Linza i kao glazbenik ubraja se u velike obnovitelje. „Onaj koji želi izgraditi visoke tornjeve, mora se dugo zadržati na temeljima.“
Franz Lehár poznat je ponajprije po svojim svjetski poznatim operetama. Njegova kasnija, često podcjenjivana djela nanovo se približavaju operi. Njegov cilj bio je svojom glazbom razveseliti ljude.
Za Stifterovo djelo karakteristično je prosvjetiteljsko promatranje prirode, umjetnosti i književnosti. U svojoj poeziji briše granicu između čovjeka i prirode te se pritom opetovano referira na svoje okruženje.
Pošto obitelj „šumarskom dječarcu“ nije mogla platiti studij, završio je krojački nauk. Od svojih skromnih primanja kupio je knjige te ubrzo i sam počeo pisati. Godine 1902. izdana je njegova najpoznatija priča: „Dok sam još bio šumarski dječarac“.
Klasicistička slikarica, prijateljica Johanna Wolfganga von Goethea i jedna od utemeljiteljica kraljevske akademije „Royal Academy of Arts“. Njezine slike mogu se vidjeti u svim velikim muzejima.
Njegov stil pogrdno se naziva „slikarstvom raspadanja“. Osobito u svojim potresnim portretima sve manje prikazuje vanjštinu osobe, a sve veću važnost pridaje drastičnom prikazu duševnog stanja intenzivnim, vizionarskim jezikom boja.
7 lokacija na kojima možete doživjeti carsku Austriju. Tradicija i carska otmjenost od Beča do Innsbrucka.
Habsburgovci ovplyvnili osud Európy ako žiadna iná panovnícka dynastia. Z ich rodu po stáročia pochádzali nemeckí králi a rímsko-nemeckí cisári, ktorí sa stali symbolom monarchie.
Boli to mecenáši umelcov a nechávali si stavať prepychové zámky, paláce a vily. Niektorí z nich sa vášnivo venovali zberateľstvu a zhromažďovali poklady do svojho súkromného vlastníctva.
Ferdinand II. nechal v období renesancie prestaviť zámok Ambras blízko Innsbrucku na honosné sídlo, kde našiel dostatok miesta pre svoju vzácnu zbierku umeleckých diel a kuriozít.
Landeszeughaus Graz je dnes domovom najväčšej svetovej originálnej zbierky zbraní z neskorého stredoveku a skorého novoveku. Neuveriteľných 32.000 objektov je výsledkom stáročnej zberateľskej činnosti.
Cisárska klenotnica vo Viedni symbolizuje bohatstvo a moc Habsburgovcov.