Svojim neobičnim, ali inovativnim pristupom skladanju, Anton Bruckner značajno je utjecao na svijet klasične glazbe. Godine 2024. Gornja Austrija proslavit će 200. rođendan Antona Brucknera izvanrednim programom pod krilaticom „Bruckner's coming home!“.
Rođen u učiteljskoj obitelji u Ansfeldenu u Gornjoj Austriji, Bruckner je u ranoj mladosti došao u dodir s glazbom. Kao mladić proslavio se kao virtuoz na orguljama i oduševljavao publiku talentom za improvizaciju.
Najveća mu je strast ipak bilo skladanje simfonija za koje se veći dio života borio za priznanje. Visoka bečka kultura dugo nije razumjela njegove skladbe i odbacivala ih je. Antona Brucknera smatrali su svojeglavim i ekscentričnim usamljenikom sa sela.
Tek je u dubokoj starosti stekao naklonost svojih suvremenika kao simfoničar i dobio brojna priznanja. Svojim neobičnim, ali inovativnim pristupom skladanju potaknuo je daljnji razvoj glazbenog žanra simfonije, za koji se tada vjerovalo da je došao svom kraju.
Njegovo stvaralaštvo relevantno je i danas – Anton Bruckner smatra se jednim od najvažnijih skladatelja svog vremena.
Anton Bruckner rođen je u Ansfeldenu 1824. godine kao najstariji od 11 djece. Bio je sin seoskog učitelja iz Ansfeldena. Budući da su učitelji u to vrijeme bili i crkveni orguljaši, Bruckner je u ranoj mladosti došao u dodir s glazbom, posebice crkvenom. Učio je violinu, klavir i orgulje te je već s 10 godina radio kao pomoćni orguljaš. Nakon očeve rane smrti, majka ga je kao pjevača u zboru dječaka s 12 godina poslala u obližnji samostan sv. Florijana, gdje mu je samostanski orguljaš davao poduku iz orgulja.
Bruckner je glavni fokus za svoga života stavljao na skladanje i improviziranu glazbu za orgulje – nju je čak stavljao iznad dužnosti svog učiteljskog posla, kojim se kasnije bavio. Osim dužnosti učitelja i orguljaša, od njega se očekivalo da pomaže i u polju i u šumi. Međutim, sa strašću se bavio svojim glazbenim razvojem više od 30 godina.
S 31 godinom otisnuo se u svijet profesionalnih glazbenika. Godine 1855. imao je priliku sudjelovati na audiciji za mjesto orguljaša katedrale u Linzu. U početku je oklijevao sudjelovati, ali je na kraju svladao audiciju i zaposlio se na toj poziciji. Godine 1868. njegova prva simfonija praizvedena je u dvorani Redoutensaal u Linzu. Publika i kritika bili su oduševljeni. Nadahnut da svoje skladbe predstavi što većoj publici, iste godine napušta Linz i odlazi u Beč. Ondje je došao na mjesto profesora glazbene teorije i sviranja orgulja na Bečkom konzervatoriju.
Otada je njegova karijera krenula uzlaznom putanjom. Postao je orguljaš na carevom dvoru, neprestano je skladao, godinama predavao na konzervatoriju i postigao uspjeh kao virtuoz na orguljama. Publika je voljela njegov talent za improvizaciju. Svirao je na velikim orguljama katedrala u Nancyju i Parizu, na vjenčanju najmlađe kćeri cara Franje Josipa I. u Bad Ischlu – a u Londonu je nastupio pred desecima tisuća ljudi i bio omiljen poput „pop-zvijezde“.
Brucknerova strast nije bila sviranje orgulja, već su to bile simfonije. No simfonija se kao glazbeni oblik smatrala dovršenom; simfonije Ludwiga van Beethovena smatrale su se neospornim standardom.
Bečka filharmonija također je odbijala duge i tehnički teške skladbe za Brucknerova života. Na izvedbi Brucknerove Treće simfonije u bečkom Musikvereinu većina je publike napustila dvoranu tijekom izvedbe.
Zbog straha od bečkog tiska, Anton Bruckner dao je izvoditi svoja djela u mjestima izvan Beča te je čak razgovarao s carem Franjom Josipom I. kako bi ušutkao svog najvećeg kritičara Eduarda Hanslicka: „Vaše Veličanstvo, ljubazno zabranite Hanslicku da piše loše o meni.“
Tek u dobi od 60 godina, dvanaest godina prije smrti, svojom je 7. simfonijom postigao veliki proboj za kojim je žudio.
„Ponekad njegova glazba zvuči kao oda domovini. A ponekad gotovo kao molitva.“
„Zatvori oči“, kaže Sarah Bruderhofer, kontrabasistica suvremenog Orkestra Bruckner Linz. „Zatvori oči i pažljivo slušaj. I imaj malo strpljenja!“ Bruckner slušatelju neće nužno olakšati stvari: ponekad zvuči nezgrapno, pa povučeno, a povremeno kao da uopće nije s ovog svijeta, kaže Bruderhofer. „Ali nakon nekog vremena začut ćeš vodu. Ovo strujanje, ovaj žubor – gotovo zvuči kao da stojite na obali Dunava.“
Kontrabasistici je jasno koliko je krajolik na Dunavu utjecao na velikog simfoničara i crkvenog glazbenika Brucknera. Njegove su skladbe čvrsto ukorijenjene u Gornjoj Austriji i na Dunavu, kaže ona.
In Linz, der Hauptstadt von Oberösterreich, haben Musikerinnen wie Sarah Bruderhofer immer noch eine besondere Verbindung zum Komponisten Anton Bruckner. Hier gibt es nicht nur das Bruckner Orchester und das Internationale Brucknerfest, sondern auch das Brucknerhaus – ein Konzerthaus direkt am Donauufer, das nach ihm benannt ist.
All das hat natürlich mit der Bedeutung Bruckners für die klassische Musik zu tun – aber auch mit seiner Liebe zu seiner Heimat an der Donau. Schließlich fühlte sich der Komponist nie sehr wohl im Trubel der Großstadt Wien, wo er später lebte und lehrte. Seine Musik wurde von der Landschaft entlang der Donau in Oberösterreich inspiriert – von den stillen Wäldern und kleinen Dörfern – und von der Donau selbst, dem abwechselnd ruhigen und tosenden Fluss. Seine Werke tragen die Spuren seiner Verbindung zur Natur und zur Ruhe, die er in ihr fand. Manchmal kann man in Bruckners Musik einen Hauch von Ewigkeit spüren – von einer Ewigkeit, wie er sie während seiner Spaziergänge oder in stillen Momenten am Ufer der Donau empfunden haben mag.
Uz Antona Brucknera bile su vezane mnoge bizarne anegdote od kojih su samo neke djelomično potkrijepljene. Priča se da je govorio jakim dijalektom i da je patio od kompulzivnog brojanja. Ta je kompulzija bila očita ne samo u njegovoj sklonosti da broji prozore i stepenice, već i u točnom periodičnom numeriranju taktova u mnogim njegovim partiturama.
Njegove brojne prosidbe upućene puno mlađim ženama također su bile popularna tema razgovora. Ruku jedne dame zaprosio je ukupno devet puta – i svaki mu je put prosidba odbijena. Priča se da mu je na večeri jedna gospođa koja se nadala većoj Brucknerovoj pažnji rekla: „Ali poštovani profesore, jedva da me i pogledate […]. A ja sam se Vama u čast posebno uljepšala i obukla svoju najnoviju haljinu!“ Bruckner joj je na to navodno odgovorio: „Ali, draga moja damo, da se mene pita, niste trebali obući ništa!“
Anton Bruckner ostao je „onaj sa sela“ i nije se trudio uklopiti u bečku buržoaziju tijekom svojih 18 godina u Beču. Njegov snažan dijalekt, pa čak i njegova odjeća razlikovali su ga od „finog društva“. Kao skladatelj slijedio je svoj unutarnji poriv za stvaranjem i držao se svog podrijetla – često kao samotnjak. Možda je to bio razlog zašto je Anton Bruckner uspio stvoriti nešto sasvim novo i izvanredno, odnosno daljnji razvoj simfonije.
„Bruckner pripada Gornjoj Austriji, ali ne pripada zemlji, već svojom glazbom vodi u daleke svjetove. Svojom glazbom stvara vlastiti svijet.“
Iako je za cijelog života odbijao konformizam, Anton Bruckner i dalje je žudio za potvrdom i stalno tražio pisma preporuke. Tek sa skoro 60 godina konačno je dobio službeno priznanje profesora i glazbenika kakvom se toliko dugo nadao.
Godine 1886. car Franjo Josip I. odlikovao ga je Viteškim križem reda Franje Josipa. Car je financirao izdavanje njegove 3. i 8. simfonije i dao mu umjetničku stipendiju. Godine 1895., zbog poteškoća pri hodanju, Bruckner je od cara dobio besplatan stan u prizemlju u susjednoj zgradi Gornjeg Belvederea. Tamo je proveo posljednjih 15 mjeseci života i intenzivno radio na završnom stavku svoje 9. simfonije, koja je ipak ostala nedovršena.
Dana 11. listopada 1896. Anton Bruckner umire od bolesti srca u dobi od 72 godine. Sukladno oporuci, pokopan je pod orguljama samostanske crkve svetog Florijana u Gornjoj Austriji.
Anton Bruckner smatra se jednim od najvažnijih inovatora u klasičnoj glazbi, a njegov utjecaj seže duboko u 20. stoljeće.
„Njegova jedinstvena glazba svjedoči o viziji avangardnog stvaratelja koji predviđa budućnost. Nije bio ni tradicionalist ni avangardist. Bio je oboje.“
Uspješnica „Seven Nation Army“ White Stripesa poznata je diljem svijeta. Pjesma se nalazi na svakoj rock playlisti i ori se stadionima na mnogim europskim nogometnim utakmicama. No malo tko zna da upečatljivi riff pjesme dolazi iz monumentalne 5. simfonije Antona Brucknera.
Skupina belgijskih navijača jednom je donijela pjesmu na stadion tijekom trijumfalne utakmice belgijske momčadi. Otada je Brucknerova melodija dio europskog nogometnog svijeta.
Gornja Austrija 2024. godine proslavit će rođendan svog najutjecajnijeg skladatelja Antona Brucknera.
Brucknerhaus Linz ima dva razloga za slavlje 2024. godine: 200. rođendan svog imenjaka Antona Brucknera i vlastitu 50. obljetnicu.
Anton Bruckner je u gostionici obično pio tri litre piva dnevno.
Anton Bruckner volio je dimljeno meso s knedlima.
U Brucknerovo vrijeme u samostanu Svetog Florijana bila su tri pjevača u dječačkom zboru, danas ih ima više od 40.
Anton Bruckner imao je 10 braće i sestara, od kojih je samo četvero doživjelo odraslu dob.
Njegove su skladbe dobile više ovacija u Leipzigu i Münchenu nego u Austriji.
U dobi od 72 godine Bruckner je dao posljednju od svojih brojnih ponuda za brak.
U Gornjoj Austriji ima 60 ulica, uličica, trgova i staza nazvanih po Antonu Bruckneru.
Godine 1880. Anton Bruckner odlazi u Švicarsku – to mu je bilo jedino putovanje na odmor u životu.
Riff u uspješnici „Seven Nation Army“ White Stripesa je iz 5. simfonije Antona Brucknera.
U njegovoj rodnoj kući, nekadašnjoj školskoj zgradi u kojoj je njegov otac radio kao ravnatelj i živio s obitelji, Muzej Antona Brucknera od 2014. godine prikazuje Brucknerov život i djelo. Tamo su izloženi predmeti kao što su cilindri, prsluci, dirigentske palice, orguljaški sviraonik, pa čak i originalni klavikord Antona Brucknera. Tu su i plakati, prikazi mjesta koja su oblikovala njegov život i note.
Pješačka staza simfonija Antona Brucknera vodi od njegova rodnog mjesta kroz polja, livade i brdovite šumske krajolike do St. Floriana, gdje je posljednje počivalište velikog skladatelja.
Anton Bruckner proveo je ukupno 13 formativnih godina u samostanu augustinskih kanonika svetog Florijana – najprije kao pjevač u zboru, kasnije kao učitelj i samostanski orguljaš. Samostanske orgulje potječu iz 17. stoljeća, a na njima je također svirao Anton Bruckner. Sviraonik orgulja danas se nalazi u Brucknerovoj rodnoj kući u Ansfeldenu.
Prema njegovoj oporuci, pokopan je pod tim orguljama u crkvi svetog Florijana.
Jedini izvorni instrument koji je svirao Anton Bruckner i koji je još uvijek sačuvan su orgulje u Staroj katedrali u Linzu. I danas se ondje redovito održavaju orguljaški koncerti.
Još jedna značajna atrakcija u katedrali su Brucknerove stube – Brucknerstiege – stepenice do orgulja kojim se Bruckner penjao gore-dolje nekoliko puta dnevno dok je bio orguljaš katedrale i gradske župe. Do orgulja vodi ukupno 58 stepenica.
Glazbeno obrazovanje u Linzu ima tradiciju dužu od 200 godina. Privatno sveučilište Antona Brucknera prvobitno je osnovano 1823. kao škola pjevanja. Godine 1863. Anton Bruckner imao je priliku preuzeti upravljanje glazbenom školom, ali su pregovori bili neuspješni.
Danas posjetiteljice i posjetitelji imaju priliku istražiti Privatno sveučilište Antona Brucknera na raznim događajima kao što su koncerti klasične komorne glazbe i orkestra, glazbeno-kazališne predstave, plesne i dramske izvedbe ili debate.
Nova sveučilišna zgrada se od jeseni 2015. nalazi na Pöstlingbergu i u njoj se nalaze svi studijski programi u jednoj zgradi. Arhitektonski izvanredna nova zgrada, koja bi trebala podsjećati na glazbeni instrument, služi kao jasno definirana „rezonantna soba za umjetnost“.
Smještena na samom Dunavu, koncertna dvorana postavlja moderan naglasak u gradskom krajoliku Linza. Arhitektura je bezvremenska i gotovo lebdeća, a akustika je kao iz snova. Brucknerhaus u Linzu jedna je od najpoznatijih koncertnih dvorana na svijetu. Glazbena večer ovdje je „doživljaj opojne ljepote“, rekao je Herbert von Karajan na večeri otvaranja.
Brucknerhaus je domaćin godišnjeg Međunarodnog Brucknerovog festivala u Linzu, koji se održava između 4. rujna i godišnjice njegove smrti 11. listopada. U Brucknerhausu se također redovito održavaju koncerti Brucknerova orkestra. Orkestar je posvećen glazbenoj interpretaciji svog imenjaka i predstavlja ga u prepoznatljivom, tipično gornjoaustrijskom zvuku.
Johann Herbeck, carski dvorski glazbeni direktor - Hofkapellmeister - u Beču, smatran je jednim od velikih poticatelja Antona Brucknera. Jednom od njegovih misa prvi je put ravnao 10. veljače 1867. u bečkoj Hofmusikkapelle u Hofburgu.
Misa je brzo stekla priznanje zahvaljujući svom duhovnom intenzitetu i glazbenoj strukturi. Ova praizvedba označila je prekretnicu u Brucknerovoj karijeri i pomogla u učvršćivanju njegove reputacije skladatelja. Misa je i danas poznata po svom dubokom emotivnom izričaju. Pozitivan odgovor na ovu izvedbu doveo je do toga da je c. i k. Hofmeisteramt Bruckneru dao nalog da napiše skladbu: misu u f-molu.
Pred kraj života Anton Bruckner suočavao se sa sve većim poteškoćama pri hodanju, zbog čega se teško penjao stepenicama. U to mu je vrijeme car Franjo Josip I. pomogao dajući mu stan u takozvanom Kustodenstöcklu u aneksu Gornjeg Belvedera u Beču. Anton Bruckner proveo je posljednju godinu svog života u ovom stanu – i dalje skladajući – i ondje je umro od problema sa srcem 11. listopada 1896. godine.
Tijelo Antona Brucknera položeno je u crkvi Karlskirche. Cijeli glazbeni svijet Beča bio je na pokopu. Danas na taj događaj podsjeća spomen-ploča u crkvi.
Njegov lijes donesen je iz Karlskirche na željezničku postaju Westbahnhof i prevezen vlakom u St. Florian. Tu je pod orguljama crkve našao svoje posljednje počivalište u skladu sa svojom oporukom.
Pod krilaticom „Kultura je nova sol“ Bad Ischl i Salzkammergut na vrlo dojmljiv način predstavljaju svoju kulturnu i, prije svega, modernu raznolikost.
Linz, glavni grad Gornje Austrije, ove je godine ujedno i glavni europski grad kulture. Za tu se svečanu priliku dotjerao novim građevinama i sjajnim priredbama.
Čarobni dojmovi u prirodi i u povijesnim gradićima. U Gornjoj ćete Austriji između Böhmerwalda na sjeveru i Dachsteina na jugu naći obilje čudesnih prizora.
Zadivljujuća kulturna ponuda, raskošna arhitektura i ugodna atmosfera u kavanama i heurigerima objašnjavaju zašto je glavni grad Austrije omiljen u cijelom svijetu.
