Španjolska škola jahanja
Umjetnost jahanja na svjetskoj razini
Kad bijeli pastusi zakorače u ritmu glazbe kroz zimsku jahaonicu Hofburga, bogata povijest oživi. Španjolska škola jahanja u Beču nije mjesto nostalgije – mjesto je to žive kulture, tradicije u pokretu i neprekidne težnje prema izvrsnosti.
Ono što je započelo u 16. stoljeću sada je jedinstvena institucija u svijetu koja austrijsku kulturnu baštinu prenosi u sadašnjost. Njezini korijeni sežu u 1565. godinu. Izvorno je škola jahanja služila za obuku konja i aristokratske mladeži. Izraz „Španjolska škola jahanja“ odnosi se na iberijske pasmine od kojih su nastali plemeniti lipicanci – životinje snažnog karaktera koje su danas srce svake izvedbe. Više od 460 godina ovdje se njeguje klasična umjetnost jahanja – zahtjevna, fino usklađena umjetnička forma u kojoj se jahač i konj stapaju u skladnu cjelinu.
Putovanje pastuha započinje u ergeli Piber u Štajerskoj, nastavlja se kroz centar za obuku Heldenberg i svoj vrhunac doživljava u Beču. Njihova obuka odvija se u nekoliko faza i temelji se na povjerenju i strpljenju, delikatnosti i pedantnosti. Samo posebno talentirani pastusi u konačnici svladaju poznate školsfigure poput levade ili kapriole. No ono što očarava nije povezano samo s tradicijom. Razmišljanje i djelovanje ove institucije naime uvijek je usmjereno ka budućnosti: žene su sad već dugo sastavni dio tima trenera, a inovativni komunikacijski formati čine baštinu dostupnom širokoj publici.
Tko god ovdje pogleda predstavu ili se usudi zaviriti iza kulisa odmah će to osjetiti: ovdje tradicija blista u punom sjaju – ali ne stojeći vjekovima nepromijenjena, nego upravo kroz kretanje. Odlikuju ju elegancija, staloženost i tiha prirodnost, upravo one osobine koje Austriju čine tako posebnom zemljom prepunom kulture koja živi i diše. Mjesto je to koje pokazuje kako se kulturna baština može prenositi na suvremen i održiv način – bez ikakve patetike, već sa stavom.
Od 2022. godine i službeno je potvrđeno: znanje o uzgoju lipicanaca dio je nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.
Španjolska škola jahanja iz svih perspektiva
Od Pibera do Hofburga
U ergeli Piber u Štajerskoj uzgojni materijal čini šest od osam linija pastuha i 17 povijesnih rodova kobila. Lipicanac na svijet dolazi tamne dlake, a svoju tipičnu bijelu boju dobiva između šeste i desete godine – tek od početka 19. stoljeća ciljano se uzgajaju da budu bijele boje. Kod svakog se uparivanja prate stoljetne linije i moderne uvide kako bi se prenio karakter konja i kvalitetu pokreta.
Ždrebad odrasta u takozvanom krdu majki kobila zajedno s drugom ždrebadi. Ljeta provode na prostranim alpskim pašnjacima, gdje razvijaju siguran korak te se socijaliziraju. U dobi od otprilike četiri godine, mlade se životinje pregledavaju – bez obzira na spol. Pastusi prelaze u centar za trening Heldenberg, dok odabrane kobile ostaju u Piberu i završavaju dvogodišnju obuku pod sedlom i ispred kočije. Obuka pastuha odvija se u tri faze – početna faza u kojoj se prenose osnovna znanja mladim pastusima, tzv. Remontenschule, potom slijedi sljedeća etapa, tzv. Campagneschule, a potom i najviša razina dresurnog jahanja, tzv. visoka škola ili „haute école“. U bliskoj suradnji s jahačima, konji uče zahtjevne lekcije sve do preskakanja prepona. Za to vrijeme kobile ostaju u Piberu i kao rasplodne kobile daju sljedeće generacije konja.
Nakon svog aktivnog razdoblja, pastusi se vraćaju u ergelu u selu Piber, gdje provode svoje posljednje godine u okruženju koje je primjereno njihovoj vrsti u „štali za umirovljenje“ gdje se o njima brine predano i s ljubavlju.
Događanja i vođeni obilasci: konjička umjetnost izbliza
Snažan znak kulturnog značaja ove institucije njezino je međunarodno priznanje:
od 2010. godine klasična konjička umjetnost Španjolske škole jahanja dio je UNESCO-ove nematerijalne kulturne baštine. Znanje o uzgoju lipicanaca 2022. godine dodano je na Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva – što je dodatni dokaz dubokih korijena koje ova tradicija ima u austrijskom kulturnom identitetu.
Lipicanac kao suvenir
Često postavljana pitanja
Informacije o zaštiti klime
Njegovanje običaja i tradicije u Austriji usko je povezano s održivošću. Tradicije kao što su običaj gonjenja stoke, tzv. Almabtrieb, tradicionalni festivali i regionalni zanati dokaz su dubokog poštovanja prema prirodi i resursima. Ovi običaji promiču razumijevanje i uvažavanje lokalne flore i faune, ali i ekološku svijest.
Običaji i tradicije također jačaju društvenu održivost: Tradicionalne proslave poput podizanja svibanjskog stupa ili majuša, slavlje Uskrsa i božićni običaji jačaju osjećaj zajedništva i zajedničku predanost brizi za regiju. I nematerijalna kultura baština slavi tradicionalne obrede, običaje i zanate koji se prenose s koljena na koljeno. Gosti koji dožive te tradicije uronit će u austrijsku kulturu – a to jača lokalni identitet.