Austrija voli advent, božićne sajmove i kolačiće

Advent znači „dolazak“, čime se označava Kristovo rođenje. Ovo posebno vrijeme iznjedrilo je mnoge običaje u Austriji, od kojih su neki iz nekršćanskog svijeta. Tipično za adventsko vrijeme je zajedničko pečenje božićnih kolačića, radost zbog adventskog kalendara, kontemplativno druženje i/ili sviranje i slušanje glazbe s obitelji, susret s prijateljima na božićnom sajmu, izrada božićnih ukrasa ili izrada adventskih vijenaca.

Božić je kršćanski blagdan. Na Badnjak, 24. prosinca, slavi se Isusovo rođenje. Kršćani vjeruju da je Isus Krist došao na svijet kao sin Božji prije više od 2000 godina da spasi ljude. Duh Božića, koji karakterizira zajedništvo i radost, odavno je zaživio vlastitim životom, a Božić se također slavi bez vjerske pozadine.

Božić je tipično obiteljsko slavlje na kojem se često okuplja nekoliko generacija kako bi zajedno proveli Badnju večer. Smatra se blagdanom ljubavi i kontemplacije. Ljudi se obično okupljaju oko okićenog božićnog drvca koje je osvijetljeno svijećama ispod kojeg se nalaze božićni darovi. S vremenom je svaka obitelj razvila vlastite rituale zajedničkog provođenja večeri. No, tradicionalna božićna pjesma Tiha noć, sveta noć gotovo nikada ne izostaje.

Adventski vijenac prvi se put pojavio u Njemačkoj 1839. godine, a s vremenom je postao popularan simbol Božića i u Austriji. Vijenac s četiri svijeće oduvijek je imao funkciju kalendara. Svake nedjelje adventa pali se nova svijeća koja pokazuje koliko je vremena ostalo do Badnjaka.

Adventski kalendar još od 19. stoljeća ima važnu ulogu u kršćanskim običajima. Kao i adventski vijenac, služi za računanje vremena preostalog do Božića. Otvaranje prvih „vratašca“ kreće 1. prosinca. Prvi adventski kalendar navodno je nastao 1851. godine, a prvi tiskani 1902. godine. Danas su vrlo popularni modeli kućne izrade – mašta gotovo da nema granica kada je u pitanju dizajn ovih kalendara.

Za mnoge ljude u Austriji božićno drvce okićeno božićnim kuglicama, ukrasima, slatkišima i svijećama predstavlja središnji dio Badnje večeri. Ispod osvijetljenog božićnog drvca nalaze se darovi koje ljudi svečano poklanjaju jedni drugima. Werther, protagonist Johanna Wolfganga von Goethea u romanu „Patnje mladog Werthera“ iz 1774. godine, bio je oduševljen drvcem okićenim voštanim svijećama, slatkišima i jabukama.

Božićno drvce izvorno vuče korijene iz poganskih običaja kao simbol plodnosti i vitalnosti. Katolička crkva (dugo) je odbacivala ovaj nereligiozni običaj. Tek su sredinom 20. stoljeća božićna drvca bila dopuštena u katoličkim crkvama. Dama Fanny von Arnstein postavila je prvo božićno drvce u Beču 1814. godine. Običaj su brzo prihvatile obitelji srednje klase u Beču. U 19. stoljeću pošumljene su šume jele i smreke kako bi se zadovoljila velika potražnja. Kao dio održivog načina života, sve više obitelji koristi „živo božićno drvce“, koje se sadi u lonac i ponovno koristi svake godine za Božić.