Vožnja saonicama koje vuku psi u Štajerskoj – uzbudljiv eksperiment

No idimo redom. Kako sam se uopće našla na saonicama s haskijima? Moj muž često jako dobro čita moje želje - ali kad mi je za Božić poklonio vožnju saonicama koje vuku haskiji na Teichalmu u Štajerskoj, isprva sam bila čak nešto skeptična. S druželjubivim četveronošcima se ipak radije samo igram ili mazim. No jedno mi je bilo jasno: vožnja ovakvim saonicama vrlo je zahtjevan zadatak.

Prvo sam se uplašila. Usto sam i razmišljala o tome jesam li uopće fizički dovoljno spremna za tako nešto. Moja kondicija nije savršena, a nisam ni jako spretna u sportu. To dokazuje i pokoji ožiljak koji imam na tijelu. Unatoč tomu, odlučila sam se ipak okušati u ovom izazovu, zagrlila sam muža i s velikim uzbuđenjem pristupila ovom zajedničkom zimskom doživljaju.

Matthias, naš mašer - tako u Grenlandu zovu vodiča pasa - pustio je pse iz boksova i za to je vrijeme govorio o svojim životinjama, o tome što one vole i o njihovim osobinama. „Moji“ haskiji zovu se Aischa i Akon, on je bio čelni pas i već je pet godina s Matthiasom. Kao „mašeri na obuci“ slušali smo ga vrlo pomno.

Prijelaz između čavrljanja i uvoda u vožnju saonicama bio je vrlo gladak. Naučili smo kako se pse upreže u saonice i koje se komande koriste pri vožnji. I, možda i najvažnija stvar, kako kočiti: kako bismo usporili, morali smo stisnuti kočnicu koja se pri stisku ukopa u zemlju. To je mehanizam koji ima metalnu kandžu, okove i oprugu te je pričvršćen na kraju saonica.

Malo prije početka Matthias je još jednom ponovio: „Kad krećete i kad se zaustavljate, čvrsto stanite na kočnicu! Kad idete uzbrdo kočite lagano i nagnite se u zavojima. Uzbrdo pomozite psima i pogurajte i Vi! I uvijek imajte čvrst hvat! Inače će psi otići dalje sa saonicama, a Vi ćete morati dalje pješice. Haskiji se neće zaustaviti!"

Nije bilo vremena za strah. Snijeg je na mjestu na kojemu smo stajali bio ugažen, ali na svim drugim mjestima bio je dubok. Hoću li ja ovo uspjeti?

Hmm, što smo ono rekli o raspoređivanju težine i kočenju? No više nije bilo vremena za razmišljanje. Komanda mašera zaorila se nad visoravni: „Gooo!“ Psi su lajali od radosti i uzbuđenja. Moj mi je muž također nešto govorio, ali haskiji su nadjačali njegov glas. Sad smo zaista krenuli! Psi su lajali i skakali. A odjednom je sve utihnulo. Dva su psa snažno i nevjerojatno energično povukla saonice, a njihova je energija odmah prešla i na mene.

Bila sam maksimalno koncentrirana, prsti su mi bili čvrsto obavijeni oko drški i svaki mišić bio je napet. Ubrzo nakon starta došli smo i do prvog zavoja koji sam izvrsno svladala. Prvi bod za mene! Nakon nekoliko metara već se nazirao i prvi zavoj te sam dala sve od sebe da pomognem psima. Bilo je naporno, srce mi je kucalo kao ludo i bila sam zadihana čim sam vidjela vrh. Trebala sam više vježbati prethodnih tjedana...

Put je sada vodio nizbrdo, saonice su bešumno klizile dubokim snijegom, psi su dahtali, a ja sam opet stajala čvrsto na obje noge. Prvi put sam imala dovoljno vremena za uživanje u čarobnom pogledu na okolinu, drveće i doline, koje su izgledale tako spokojno pod snježnim pokrivačem. Haskiji su vukli i vukli - brzo, nevjerojatno brzo - kao da su namjeravali optrčati svijet. U tom sam se trenutku uspjela opustiti i uživati u trenutku, ovdje i sada.