Veliki Oskar Kokoschka rođen je u malom mjestu Pöchlarn na Dunavu i cijeloga je života svoje rodno mjesto nosio u srcu. Danas je ovaj ekspresionist u svojem rodnom mjestu u Donjoj Austriji prisutniji no ikada.
"Da, jako smo ponosni!", kaže dr. Bernadette Reinhold, to je nešto vrlo posebno. „Pöchlarn je mjesto s jedva 4.000 stanovnika! To što je Oskar Kokoschka rođen ovdje, i što je njegova rodna kuća u međuvremenu preuređena u izložbeni i dokumentarni centar – prava je sreća.“ I zaista, ovog jedinstvenog umjetnika susreće se posvuda u ovom malom mjestu. OK – kako ga još uvijek zovu ljubitelji umjetnosti – zarana je napustio svoje rodno mjesto. No mjesto Pöchlarn još uvijek je snažno prožeto njegovim utjecajem.
Već u prvoj šetnji ne možete ga previdjeti: veliki primjerci njegovih slika postavljeni su na fasadama kuća, „Marabut od Temacina“, „Mrtva priroda s maskom“, „Djevojka s ogrlicom“ – tko ne želi propustiti nijedan motiv treba bi svakako posjetiti događaj „Veliki Kokoschka 2.0“, šetnju pokraj svih zgrada na kojima su slike izložene. Ovog posebnog umjetnika iz razdoblja ekspresionizma još intenzivnije možete doživjeti na izložbi „Oskar Kokoschka Dokumentation“. Tako se zove centar za izložbe koji je postavljen u njegovoj rodnoj kući u nekadašnjem Stadelu.
„OK uvijek je bio povezan s Pöchlarnom.“ Bernadette Reinhold vodi Centar Oskar Kokoschka na Sveučilištu primijenjene umjetnosti u Beču i renomirana je stručnjakinja za ovog umjetnika. „On se uvijek iznova na neki način vraćao svom rodnom mjestu, koje često spominje u svojim pričama i bajkama“. Dunav je uvijek bio jedno od središnjih mjesta ovog svjetskog putnika, svejedno je li u tom trenutku živio u Londonu, putovao Bliskim Istokom ili radio na Ženevskom jezeru.
Nakon rata, u Pöchlarnu su se sjećali velikog gradskog sina; pedesetih godina Kokoschka je posjetio svoje rodno mjesto i proglašen je počasnim građaninom. „Otvaranje izložbe u njegovoj roditeljskoj kući: to je za njega na neki način trajni povratak u rodno mjesto.“
„Biti rođen na rijeci, gdje je sve uvijek u pokretu i gdje različiti utjecaji, takoreći, sami dolaze - to je za njega bilo jako važno. Podunavlje je svakako bilo jedno od središnjih mjesta u životu Oskara Kokoschke.“
Kokoschka, rođen 1886., ono je što bismo danas nazvali multitalentom. Pisao je drame i pripovijetke, dizajnirao ukrase za kazališta i mozaike za crkve. No prije svega je slikao: slikao je kao nijedan drugi umjetnik njegova vremena. Proslavili su ga njegovi portreti, slike koje se nisu bavile vjernim prikazom očitoga nego su težile prikazati osnovne crte lica i osobnost subjekta.
Na licima osoba na Kokoschkinim slikama vidi se njihov optimizam, ali i njihova nesigurnost i unutarnji nemir, a ponekad i tuga i bol. Kokoschkina umjetnost često se naziva slikarstvom duše. Prikaz cijele osobe na platnu, a ne samo njezina izgleda: Kokoschka je to pokušavao iznova i iznova.
U Pöchlarnu nije provodio puno vremena. Rano je preselio uzvodno Dunavom, u Beč, gdje je u mladosti postavio temelje kasnijoj slavi. Poslije Prvog svjetskog rata bio je profesor u Dresdenu; godine 1923. uzeo je neplaćeni dopust i više se nije vratio, nego je umjesto toga godinama putovao Europom, sjevernom Afrikom i Bliskim istokom, crtajući i slikajući.
Kada su nacionalsocijalisti ocrnili njegovu umjetnost, OK je preselio u London i stvorio politička djela kojima je osudio britansku appeasement politiku Londona i skrenuo pozornost na patnje djece za vrijeme rata. Nemirni lutalica kasnije je pronašao dom na Ženevskom jezeru, gdje je umro 1980., u 94. godini.
Kokoschku su više zanimala lica nego bilo što drugo; gotovo polovica njegovih radova prikazuje glave. Slikao je Adolfa Loosa i Karla Krausa, Goldu Meir, Ezru Pounda, Theodora Heussa i Ludwiga Ehrhardta. Godine 1966. dobio je narudžbu za izradu portreta tadašnjeg njemačkog kancelara Konrada Adenauera. Ta slika - jedna od njegovih najpoznatijih - bila je izložena u uredu Angele Merkel donedavno, punih 16 godina.
Biti tako blizu duhu vremena: politički angažiran umjetnik Oskar Kokoschka bi to sigurno volio.
Slikar Gustav Klimt nije bio samo jedan od najvažnijih predstavnika secesije i suosnivač bečke secesije, nego je bio i ljubitelj svega lijepoga. Pritom ga je na poseban način oduševljavala estetika ruže kao simbola strasti.
Ova je austrijska impresionistica bila prva žena koja se bavila plenerizmom. Njezini pejzaži neka su od najdojmljivijih djela s kraja 19. stoljeća.
Tu se nije radilo o jednom od njegovih poznatih akata, nego o pejzažu. Egon Schiele prije svega je poznat po portretima i figurama koji su često bizarni.
Što bi Beč bio bez svojih nadaleko poznatih i omiljenih kavana? Kako je nastala ta tradicija? I zašto se čini da umjetnici upravo u tom okruženju posebno rado borave?
