27,6 milijuna eura – to je rekordni iznos za koji je na aukciji u aukcijskoj kući Sotheby's u Londonu prodana slika Egona Schielea. No tu se nije radilo o jednom od njegovih poznatih akata, nego o pejzažu. Egon Schiele prije svega je poznat po portretima i figurama koji su često bizarni. No danas sve više pažnje na umjetničkoj sceni posvećuje se njegovim pejzažima.
Egon Leo Adolf Ludwig Schiele rođen je 1890. godine u mjestu Tulln, gradiću na Dunavu nedaleko Beča. To je mjesto koje izgleda kao fotografije na razglednicama: terasasti vinogradi, crkve s lukovičastim kupolama i kićeni barokni samostani s pogledom na Dunav čine prekrasan pejzaž ovog mjesta. No ta idila skoro nikada nije prikazana na Schieleovim djelima. Na nekima od njegovih djela osjeti se čak i određena mračna melankolija. Možda je to bio način na koji se Schiele suočavao s ranom smrti njegova oca. Egon je tada imao samo 14 godina i gubitak oca duboko ga je pogodio. 1913. umjetnik je svom prijatelju i šogoru Antonu Peschki: napisao „[...] ne znam tko bi to mogao razumjeti, zašto tražim upravo mjesta na koja je odlazio moj otac, na kojima sam namjerno osjećao bol u satima duboke sjete. [...] sjećanja, koja su više ili manje isprepletena, nosim u sebi.“ No možda je on odlučio namjerno prekinuti veze s tradicionalnim ljupkim slikarstvom i započeti svoj put nove avangarde? Ipak su progresivni slikari željeli prevladati i za sobom ostaviti Makartovu epohu i zastarjele koncepte, koje su smatrali pretjerano pompoznima.
Često su to gusto zbijeni redovi kuća, vijugave ceste, more krovova ili pogledi na luke u gradićima na rijekama poput Dunava. No i zelene planine, šume uz rijeku prožete sunčevim zrakama ili jesensko drveće bili su izvor inspiracije. Ljudi nikada nisu prikazani na tim slikama, stoga se te slike doimaju usamljenima, napuštenima, ponekad čak i nešto morbidnima. Schieleovi pejzaži njegovu opusu dodaju važan element: jasna odluka o tome hoće li slika prikazivati ili krajolik ili figuru nešto je posebno.
Verena Gamper, kustosica u muzeju Leopold, čak kaže da su njegovi pejzaži inscenirani kao portreti: „On pejzažima, drveću i cvijeću udahnjuje nešto ljudsko. I gradski krajolici imaju vrlo snažnu organsku konotaciju. Tu se ne radi o arhitekturi u tradicionalnom smislu s ravnim linijama i jasnim kutovima.“ Ona također objašnjava da njegovi prikazi prirode često naglašavaju cikličku prirodu života u obliku ocvalog cvijeća, golih grana drveća ili zalazećeg sunca.
On je preferirao melankoliju i kazao je: „Jesensko stablo ljeti osjetite iskreno cijelim bićem i srcem – tu melankoliju želim naslikati.“ Stoga su te slike najčešće u tonovima smeđe, s rascjepkanim elementima i s pozadinom koja seže u daljine. No nešto je zajedničko svim njegovima slikama: pune su emocija i često se čini da zrače određenim duševnim razdorom i dvojbama.
Njegovi prikazi tijela često su bogato obojeni žarkim bojama i ona su izolirana pred neutralnom pozadinom. Često su poput skice, a Schiele se usredotočuje na konture.
Egonov prvi omiljeni motiv bili su vlakovi. Kao sin upravitelja željezničkog kolodvora odrastao je u svijetu punom vlakova i lokomotiva, što je već zarana utjecalo na njegovo stvaralaštvo. Obitelj je živjela u stanu iznad željezničkog kolodvora u Tullnu. Mali Schiele tako je mogao promatrati vlakove s prozora i provodio je sate crtajući ih. Već u ranoj dobi crtanje i slikanje bili su njegova omiljena zanimacija. Ta strast ostala je živa tijekom školskih dana i imala je negativan utjecaj na njegove uspjehe u školi. On je slikao tijekom nastave i time bi često razljutio učitelje.
S 12 godina došao je u gimnaziju u Klosterneuburgu. Nasreću je tamo upoznao učitelja crtanja Ludwiga Karla Straucha koji je prepoznao i podupirao njegov umjetnički dar. Klosterneuburg je u Schieleovo vrijeme imao vrlo aktivnu umjetničku scenu i zahvaljujući Strauchu mogao je zaroniti u potpuno novi svijet i sklopiti kontakte s drugim umjetnicima. Tijekom vremena u Klosterneuburgu od 1902. do 1906. konkretizirao se njegov profesionalni cilj: bilo je jasno da želi postati slikar.
U odrasloj dobi Schiele više nije slikao vlakove. On čak nije bio veliki zaljubljenik u putovanja, ali ipak je ljubav prema željeznici ostala. Više je puta putovao u Wachau i naslikao je seriju slika mjesta Stein an der Donau. Ovom je slikaru dolina Wachau bila jedno od omiljenih mjesta u djetinjstvu. Jednu školsku godinu proveo je u Kremsu i išao je u duge šetnje vinogradima. Tko danas sjedne na vlak na željezničkom kolodvoru Franz-Josefs-Bahnhof u Beču i zaputi se prema dolini Wachau vidjet će Schieleovu rodnu regiju, a moći će stati u mjestu Tulln i vidjeti rodnu kuću Egona Schielea i njemu posvećen muzej, Schiele Museum.
Među Schieleovim pejzažima posebno je puno prikaza srednjovjekovnih gradića. Često prikazuje Krumau, rodno mjesto njegove majke, i mjesta Donje Austrije. Te slike dokaz su njegove duboke povezanosti s domovinom i njegove ljubavi prema gradovima koji imaju karakter sela. Schiele gradove slika skoro kao dizajner krajolika pa tako nije čudo da za sebe kaže: „Da nisam slikar, [...] najradije bi bio graditelj.“
Tijekom života uvijek je birao živjeti u manjim gradovima: prvo Krumau, potom Neulengbach u Bečkoj šumi (Donja Austrija). Bečka šuma, danas kao i tada, regija je s blagim brežuljcima, pošumljenim planinskim padinama i malim mjestima punim zelenila, ali koja nisu daleko od Beča. To je sigurno bila jedna od prednosti koja je bila razlog tomu da je Schiele birao ta mjesta tražeći bolju kvalitetu života. Tu se slikar povlačio, uživao u prirodi i nesmetano radio daleko od velegrada Beča. Tako je u pismu ujaku napisao: „[…] razmišljam o tome da ovdje ostanem zauvijek, moja je namjera stvoriti velika djela […].“ Tako su u tom razdoblju nastala značajna djela poput slika „Pustinjaci“, „Pejzaž s gavranima“ ili „Žena u žalosti“, ali i brojni snažni pejzaži poput slike drveta „Jesensko drvo koje se njiše u zraku“.
U dobi od 16 godina Schiele je došao u Beč gdje je studirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču. No tamošnja konzervativna nastava Schieleu je brzo postala dosadna i njegov je tadašnji profesor Christian Griepenkerl bio jednako neoduševljen njime kao studentom: „Pobogu nikome ne govorite da ste bili u mojoj klasi!“ Tako je mladi slikar već nakon 3 godine napustio akademiju i s nekoliko kolega osnovao novu umjetničku grupu „Neukunstgruppe“.
U Beču je upoznao neke od najvažnijih osoba u životu: upoznao je Gustava Klimta koji mu je bio uzor, tu je upoznao i svoju prijateljicu i muzu Wally Neuzil, a poslije i svoju buduću suprugu Edith Harms.
Beč u razdoblje moderne bio u znaku kulturnog preokreta, daleko od građanske čednosti, u smjeru oslobođenja od okova moralnih ograničenja. Sigmund Freud u to je vrijeme napisao „Tri rasprave o teoriji seksualnosti“, a Schiele je u takvoj rasplamsanoj atmosferi Beča našao svoj ekspresionistički cilj i svojim prikazima seksualnosti postao je jedan od najprovokativnijih majstora svog vremena. 1912. časopis „Neue Presse“ napisao je: „Njegova zastranjenja neke su od najodvratnijih stvari koje se u Beču moglo vidjeti“. Groteskni likovi i akti – muški i ženski – zaista su šokantni. No Schiele je bez sumnje bio uvjeren u svoju umjetnost: „I u erotskim umjetničkim djelima ima svetosti.“
Egon Schiele umro je 1918. godine u dobi od 28 godina od španjolske gripe u Beču i za sobom je ostavio bogat opus. On je bio na najboljem putu do željene slave i samouvjereno je prorekao: „Nakon moje smrti, prije ili kasnije, ljudi će me hvaliti i diviti se mojoj umjetnosti“.
Njegove se slike i grafike danas prodaju po rekordnim cijenama na međunarodnim aukcijama. Najveća zbirka Schieleovih djela nalazi se u Beču u muzeju Leopold, a usto Belvedere i Albertina imaju neka od važnih djela.
U muzeju Leopold u muzejskoj četvrti MuseumsQuartier u Beču nalaze se 42 slike, 184 akvarela, crteža i grafika te brojni autografi i radovi te je to najveća i najvažnija zbirka radova Egona Schielea na svijetu. To je dio trajne izložbe Beč 1900. – prelazak u razdoblje moderne, koja daje sveobuhvatan uvid u fascinantan svijet Beča u 1900., skupa s remek-djelima Gustava Klimta, Oskara Kokoschke, Kolomana Mosera i grupe Kunsthandwerk Wiener Werkstätte.
Nije samo njegov nekonvencionalni opus bogat bojama bio nadahnut prirodom, nego je cijela njegova životna filozofija bila oslonjena na nju i njome nadahnuta.
Slikar Gustav Klimt nije bio samo jedan od najvažnijih predstavnika secesije i suosnivač bečke secesije, nego je bio i ljubitelj svega lijepoga. Pritom ga je na poseban način oduševljavala estetika ruže kao simbola strasti.
Prekrasni austrijski krajolici, regije i mjesta izvori su nadahnuća za mnoga umjetnička djela - primjerice u slikarstvu, glazbi i književnosti. Služe kao kulisa za brojne romane, slike i pjesme. Idemo ih otkriti kroz putovanje!
